Italijanski mediji traže istinu: Ko je ubijao Sarajlije u krvavom "Safariju" na opkoljeni grad?

Ovaj anonimni svjedok u filmu opisao je kako je lično vidio jednog stranca na srpskim položajima kako nišani dijete u majčinom naručju. Nakon što je javnost tražila oštre reakcije pojedini izvori iz Republike Srpske negirali sve i optužili autore filma za „demonizaciju“ Srba. Ipak, priča o “Sarajevskom safariju” brzo je probila okvire dokumentarca i pokrenula talas medijskih izvještaja i reakcija u Italiji, posebno nakon emitovanja filma na Al Jazeeri Balkans.

Italijanski mediji o “vikend snajperistima”

Prvobitno, italijanski mediji su oprezno pratili priču. Tek nakon što su se pojavili konkretni navodi i dokazi, ugledni listovi počeli su da izvještavaju o fenomenu “ratnog safarija”. Italijanska štampa nazvala je osumnjičene strance „vikend snajperistima“ – ljudi koji bi vikendom odlazili u ratnu zonu da iz zabave pucaju, a potom se vraćali kući kao da ništa nije bilo. List Corriere della Sera još 1990-ih je sporadično pisao o “ratnom turizmu” na Balkanu, ali tek poslije otkrića u filmu italijanski mediji su temu stavili u fokus.

Krajem 2022. i tokom 2023. pojavili su se prvi novinski članci koji prenose tvrdnje iz dokumentarca i reakcije iz BiH. Ipak, ključni preokret desio se sredinom 2025. godine, kada je italijanski istraživački novinar Ezio Gavazzeni prikupio dovoljno dokaza i podnio zvaničnu krivičnu prijavu milanskom tužilaštvu. U julu 2025. list Il Giornale je prvi izvijestio da je milanska prokuratura otvorila predmet na osnovu te prijave i počela preliminarne provjere. O slučaju su ubrzo pisali brojni mediji: la Repubblica i Il Giorno objavili su detalje optužbi, nazvavši otkrića “šokantnim” (“indagine choc”), dok je agencija ANSA prenijela ključne činjenice i time vijest učinila nacionalno poznatom.

Italijanski novinari fokusirali su se na brutalnu ironiju “safarija” u srcu Evrope. La Repubblica je pod naslovom „Cecchini per gioco a Sarajevo“ (Snajperisti iz zabave u Sarajevu) opisala kako su “zaljubljenici u oružje” i simpatizeri ekstremne desnice iz Italije plaćali ogromne svote da bi učestvovali u opsadi Sarajeva. Sardinski list Unione Sarda naveo je da su ti Italijani finansirali snajperske položaje bosanskih Srba „samo radi čistog uživanja u ubijanju“, te da se tek 30 godina kasnije u Italiji pokreće istraga o tim zločinima. Ton medija kretao se od zgražavanja do poziva da se odgovorni identifikuju i privedu pravdi. U televizijskim izvještajima (RAI, Sky TG24) ponavljani su detalji optužbi – da su djeca bila meta jer su “koštala više” na cjenovniku smrti – što je dodatno šokiralo gledaoce. Slučaj Sarajevo Safari postao je jako važna vijest, produbljujući svijest italijanske javnosti.

Javni odjek i polemike u Italiji

Reakcija italijanske javnosti obilježena je nevjericom i gnušanjem. Ubrzo nakon medijskih izvještaja, na društvenim mrežama i forumima pojavili su se komentari građana koji su zgroženi idejom da bi njihovi sunarodnici mogli biti umiješani u takav “monstruozni hobi”. Mnogi su zahtijevali da se počinioci, ako se identifikuju, strogo kazne. Organizacije za ljudska prava i udruženja italijanskih veterana rata u BiH (Italija je 1990-ih imala mirovne trupe u BiH) oglasili su se naglašavajući da ovakvi navodi moraju biti do kraja istraženi kako bi se odvojila individualna krivica od časne službe većine vojnika.

Ipak, slučaj nije mogao izbjeći političku dimenziju. Dok su se vodeći političari uglavnom suzdržali od detaljnih komentara (pozivajući se na sub judice status istrage), u javnosti su otvorena teška pitanja: Kako je moguće da je ova praksa 30 godina ostala neprocesuirana? Da li su italijanske vlasti znale za “ratni safari” još tokom rata i zašto ništa nije učinjeno? Podsjetimo, iz dokumentacije proizlazi da su bosanske vlasti još krajem 1993. obavijestile italijansku obavještajnu službu SISMI o prisustvu italijanskih “lovaca na ljude” na brdima oko opkoljenog grada. Prema svjedočenjima, italijanski obavještajci u Sarajevu tada su navodno odgovorili da su otkrili ko stoji iza toga i da će praksa biti zaustavljena. Ta informacija podgrijala je polemike da je možda postojao pokušaj zataškavanja iz političkih ili obavještajnih razloga. Nekoliko opozicionih poslanika u italijanskom parlamentu pozvalo je vladu da dostavi sve informacije koje imaju o umiješanosti italijanskih državljana u ratne zločine u BiH 90-ih, ukazujući da je u pitanju i međunarodni ugled Italije i moralna obaveza prema žrtvama. Za sada, međutim, zvanične institucije u Rimu prepustile su stvar pravosuđu, uz šturo saopštenje da će “nadležni organi istražiti navode do kraja i preduzeti dalje korake u skladu sa zakonom”.

U italijanskoj javnosti osjeti se i izvjesno preispitivanje: tokom 1990-ih Italijani su uglavnom rat u BiH posmatrali kroz prizmu humanitarne katastrofe i uloge UN/EU posrednika. Sada se otvara manje poznato poglavlje – da su pojedini građani Italije aktivno učestvovali u zločinima. Neki komentatori podsjetili su na slične kontroverze u drugim zemljama, npr. na grčke ekstremiste koji su ratovali na strani Vojske RS (pa čak i fotografisali se sa zastavom u Srebrenici), ili na ruske dobrovoljce – ali ovaj slučaj je specifičan jer se radi o „turistima“ koji su platili da bi ubijali iz zabave. Takva perverzna motivacija izazvala je moralnu osudu iz čitavog političkog spektra. Istovremeno, pojedini desno orijentisani komentatori izražavali su oprez, ističući da optužbe tek treba dokazati na sudu i upozoravajući da se ne stvara “lov na vještice” protiv italijanskih veterana ili desničara općenito. No, u glavnim medijima nije bilo ozbiljnog dovođenja u pitanje vjerodostojnosti navoda – konsenzus je da su izneseni dokazi dovoljno alarmantni za temeljnu istragu.

Tužilačka istraga: od prijave do prvih svjedoka

Najznačajnija reakcija nakon filma došla je od italijanskog pravosuđa. U nedostatku bilo kakvog postupka u BiH (Tužilaštvo BiH je primilo krivičnu prijavu još 2022, ali do danas nije otvorilo istragu, uz obrazloženje da je “predmet u radu”), italijanski istražioci preuzeli su inicijativu. Novinar Ezio Gavazzeni – potresen onim što je vidio i čuo nakon Sarajevo Safari – udružio se sa Guidom Salvinijem, uglednim bivšim sudijom poznatim po istrazi terorističkog napada u Piazzi Fontana, kako bi prikupio dokaze. Oni su 28. januara 2025. podnijeli iscrpnu krivičnu prijavu (esposto) od 17 stranica Tužilaštvu u Milanu. U prijavi su predstavili svjedočanstva prikupljena širom sjeverne Italije, kontakte sa bosanskim izvorima i deklasifikovane dokumente – stvarajući tako osnov za pokretanje slučaja.

Na osnovu te prijave, milanski tužilac Alessandro Gobbis u proljeće 2025. formira predmet i započinje predistražne radnje. Slučaj je formalno otvoren pod sumnjom na “dobrovoljno ubistvo iz nizih pobuda i sa posebnom okrutnošću” (omicidio volontario pluriaggravato per motivi abietti e crudeltà) – kvalifikacija koja obuhvata čin snajperskog ubijanja civila iz zabave. U ovoj fazi optužbe su podignute protiv N.N. lica (nepoznatih počinilaca) – dakle, niko još nije imenovan kao zvanični osumnjičeni, ali pravno se otvara mogućnost identifikacije i gonjenja izvršilaca. Tužilac Gobbis je istragu povjerio specijalnoj jedinici karabinjera ROS, koja ima iskustva sa kompleksnim slučajevima. U novembru 2025, milanska prokuratura je i javno potvrdila da je pokrenula istragu povodom navoda iz filma i prijave. Time je Italija postala prva zemlja koja pravosudno istražuje ovu mučnu epizodu bosanskog rata.

Ključni datumi i događaji: Dokumentarac Sarajevo Safari prikazan je 17. septembra 2022. u Sarajevu. Već narednog mjeseca tadašnja sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić podnijela je krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH, ali bez epiloga. U 2023. Gavazzeni i Salvini tragaju za svjedocima u Italiji, da bi 28. januara 2025. predali svoj esposto milanskom tužilaštvu. Do jula 2025. italijanski mediji saznaju da je fascicolo (predmet) otvoren, a 10. novembra 2025. ANSA i dnevni listovi izvještavaju da je istraga zvanično krenula i da će uskoro uslijediti ispitivanja svjedoka. U ovom trenutku, tužioci najavljuju da su “spremni pozvati prve svjedoke tog ratnog safarija” – i to najvjerovatnije ratne svjedoke iz BiH koji mogu potvrditi prisustvo stranaca, kao i italijanske građane koji imaju saznanja o odlascima na ratište.

Dokazi i svjedočenja koji terete “ratne turiste”

Italijanski istražioci raspolažu zapanjujućim nizom dokaza iz više izvora. Prije svega, tu je svjedočenje Edina Subašića, bivšeg obavještajca Armije RBiH. Subašić je još 1993. zarobio jednog dobrovoljca iz Srbije (iz Paraćina) koji je tada otkrio postojanje grupe stranaca – uključujući trojicu Italijana – koji su zajedno s njim došli iz Beograda na Pale, a potom na snajperske položaje na Grbavici. Ti Italijani nisu bili plaćenici u klasičnom smislu; naprotiv, oni su platili da bi pucali – što je potvrđeno iz zarobljenikovog iskaza.

Drugi ključni dokaz leži u arhivama vojnih i obavještajnih službi. U prijavi se navodi depeša Vojne bezbjednosti Armije BiH iz 1993. koja je proslijeđena italijanskoj službi SISMI: “Na brdima iznad Sarajeva nalaze se Italijani iz Trsta koji pucaju na civile”. Dakle, još tokom rata italijanske vlasti su bile upozorene. Štaviše, Gavazzeni je došao do informacije da je tih godina iz grada Magenta kod Milana svakog mjeseca polazio autobus sa “lovcima” – navodno pod izgovorom humanitarne pomoći – koji su išli put Balkana. Gianni Tognoni, sekretar Stalnog narodnog suda, posvjedočio je da je u Italiji “opšte poznato” bilo kako je između 1992. i 1994. autobus “lovaca” iz Magente odlazio mjesečno za Bosnu, maskirajući se u konvoj sa hranom i pomoći. Ovi navodi, ako se potvrde, pokazuju da fenomen nije bio tajna – “svi su sve znali!”, kako piše Subašić – što dodatno obavezuje italijansko društvo da se suoči sa istinom.

Uz domaće italijanske izvore, istrazi su priloženi i međunarodni dokazi. Tu je transkript svjedočenja Johna Jordana, američkog vatrogasca koji je 2007. pred Haškim tribunalom opisao kako je tokom opsade više puta vidio ljude koji “nisu djelovali kao lokalci – po odjeći, naoružanju i načinu na koji su ih vodili lokalni oficiri” na sarajevskom ratištu. Jordan je svjedočio da su ti ljudi izgledali kao “turisti strijelci” kojima su domaći pokazivali teren – ovaj iskaz sada je uključen u Gavazzenijevu prijavu milanskom tužilaštvu.

U dosjeu milanskog tužilaštva našao se i izvještaj bivše gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić pod naslovom: “Bogati stranci zaljubljeni u nehumane podvige”. Ta fraza slikovito sumira profil osumnjičenih: prema profilisanju italijanskih istražitelja, radi se o bogatim desničarima, psihopatama sa sadističkim sklonostima. Većina njih bili su strastveni lovci na krupnu divljač i kolekcionari oružja; mnogi su ranije išli u Afriku u lov na lavove, da bi onda u Sarajevu lovili ljude. Izvještaji ukazuju i da su “klijenti” uglavnom bili finansijski veoma moćni ljudi, sposobni da plate tako bizaran “aranžman” – za koji se navodno plaćalo od 80.000 do 100.000 evra (u današnjoj protivvrijednosti). Cjenovnik smrti dodatno oslikava obim izopačenosti: prema prikupljenim svjedočenjima, “djeca su koštala više”, zatim muškarci (po mogućnosti vojnici pod oružjem), žene nešto manje, a starci su se ‘mogli ubiti besplatno’”. Ovakvi detalji – potkrijepljeni dokumentima i iskazima – pojavljuju se i u italijanskoj štampi, što je dodatno zgrozilo javnost.

Istraga pokušava da uveže dva dijela slagalice: italijanski i bosanski. Italijanski krak podrazumijeva logistiku vrbovanja i transporta: kako su se “turisti” okupljali (najčešće u sjevernoj Italiji, npr. u Trstu), preko koga su ostvarivali kontakt sa bosanskim Srbima i ko je organizovao njihov put. Otkriveno je da su neke “ture” išle čarter-letom iz Trsta do Beograda, odakle su ih ljudi iz srpske Državne bezbjednosti (SDB) prebacivali helikopterom na položaje iznad Sarajeva. Spominje se čak i konkretna avio-firma – “Aviogenex”, nekadašnja srpska čarter kompanija – koja je navodno korištena za te letove, uz logističku ulogu ozloglašenog šefa tajne službe Jovice Stanišića (Stanišić je u međuvremenu osuđen za ratne zločine pred ICTY). ANSA potvrđuje da su bosanske obavještajne službe sumnjale da iza kompletnog poduhvata stoji upravo srpska SDB. Bosanski krak priče obuhvata lokalne pomagače: oficire Vojske RS, bezbjednjake i snajperiste na terenu koji su prihvatali strance i omogućavali im da “učestvuju” u opsadi. Indikacije su da je sve rađeno uz znanje najviših krugova (činjenica da su civilni stranci smjeli pristupiti vojnim položajima u okolini Sarajeva sugeriše odobrenje samog vrha vlasti na Palama). Za tužioce će od suštinske važnosti biti i arhivi – kako bosanski, tako i italijanski. Postoji osnovana pretpostavka da su dokumenti o ovome bili označeni kao “strogo povjerljivi”, ali ako istraga uzme maha, mogla bi doći do njihove deklasifikacije. U svakom slučaju, saradnja sa vlastima u BiH biće neophodna – od pravne pomoći pri saslušanju svjedoka do uvida u ratne arhive – jer slučaj jasno ima međunarodni karakter.

Važno je istaći da uprkos obilju indicija, nijedno konkretno ime osumnjičenog italijanskog “snajperiste-turiste” još nije javno objavljeno. Ipak, iz dokumenata koje citiraju mediji saznaje se da su najmanje petorica Italijana identifikovana u izvještajima iz 1993: među njima “vlasnik privatne klinike za estetsku hirurgiju iz Milana”, zatim jedan muškarac iz Torina i jedan iz Trsta. Upravo se ti tragovi sada prate – ROS karabinjeri će vjerovatno pokušati da dođu do tih osoba (ili njihovih potomaka/saradnika, ukoliko su u međuvremenu preminuli ili nedostupni). Spekulacije o razmjerama učešća Italijana kreću se od “grupice ljudi” do daleko većeg broja: pojedini izvori govore da je kroz ove “vikend-ture” moglo proći od 10 pa do čak 200 italijanskih državljana tokom 1993–1995. Istraga tek treba precizno da utvrdi broj uključenih – moguće je da su mnogi učestvovali samo jednom, a neki više puta, zavisno od “aranžmana” koji su plaćali.

Ovaj proces mogao bi postati presedan u nekoliko pogleda. Prvo, mogao bi pokazati odlučnost jedne zapadnoevropske zemlje da kazni sopstvene državljane za zločine počinjene van njene teritorije. Takvi slučajevi su rijetki – uglavnom su se evropski počinioci u bosanskom ratu provukli ispod radara pravosuđa svojih zemalja. Primjera radi, poznato je učešće grčkih dobrovoljaca u padu Srebrenice, pa ipak u Grčkoj nije bilo sudskog epiloga zbog političkih otpora.

Italija bi, ako istraga dovede do optužnica, poslala signal da nema imuniteta za “ratne turiste” i da nacionalnost ne štiti od krivične odgovornosti za zločine protiv čovječnosti. Drugo, ovaj slučaj skreće pažnju na ulogu evropskih krajnje desničarskih mreža u ratovima 90-ih. Iz profila osumnjičenih vidimo povezanost sa ekstremno desnim krugovima – ideološka bliskost sa srpskim nacionalistima možda je bila motiv za odlazak na “safari”, pored same žeđi za nasiljem. Time se otvara i neprijatno poglavlje suočavanja sa ekstremizmom unutar Evrope: dok su se 90-ih evropske vlade deklarativno zgražavale nad zločinima u BiH, neki njihovi građani ne samo da su simpatisali, već su i učestvovali na najgori mogući način.

U Italiji je ovaj slučaj već pokrenuo polemike o ulozi obavještajnih službi i državnih institucija. Ako se potvrdi da je SISMI znao za odlazak Italijana na ratište i samoinicijativno to “neutralisao” 1994., postavlja se pitanje zašto tada niko nije procesuiran. Da li je razlog bio nedostatak dokaza, ili politička želja da se izbjegne skandal? Sada, s odmakom vremena i pod pritiskom medija, pravosuđe djeluje slobodnije. Novinar Gavazzeni izjavio je da mu je čak i reditelj Miran Zupanič dao lozinke za pristup snimcima Sarajevo Safari na Al Jazeera serveru, kako bi ih mogao ustupiti tužiocima. Saradnja umjetnika, novinara i pravnika u ovom slučaju pokazuje jedinstven međusektorski napor u traženju pravde.

Epilog: Hoće li pravda stići “lovce na ljude”?

Dok se italijanska istraga zahuktava, u Bosni i Hercegovini se pomno prate dešavanja. Mnogi sarajevski preživjeli opsade možda će prvi put dobiti potvrdu onoga što su godinama sumnjali – da su meci koji su im ubijali susjede ili djecu mogli doći i iz puške nekog stranog “gosta” na brdu. Za porodice žrtava, svaka naznaka progona odgovornih, pa makar i poslije tri decenije, znači mnogo. U Italiji, naredni koraci zavisiće od spremnosti svjedoka da progovore. Javnost je već upoznata s težinom optužbi, a tužioci su jasno poručili da će učiniti sve da identifikuju “ratne turiste” koji su pucali na sarajevske civile za zabavu”. Ukoliko istraga dovede do dovoljno dokaza, slijedile bi optužnice i suđenja pred italijanskim sudovima – procesi koji bi neminovno imali i međunarodni odjek.

Slučaj Sarajevo Safari svojim uznemirujućim sadržajem uzdrmao je italijansku javnost i medije, ali je istovremeno pokazao da ni poslije toliko vremena za zločine ne postoji zaborav. Od prvih novinskih članaka i televizijskih priloga koji su donijeli priču o “snajperistima iz hobija”, preko glasne osude i nevjerice u javnosti, do konkretnih poteza tužilaštva – Italija prolazi kroz iskušenje suočavanja sa jednim skrivenim poglavljem svoje nedavne historije. Pravna dimenzija ovog slučaja će se izgleda prije dočekati u Italiji nego u Sarajevu, što je paradoksalno s obzirom da se zločin dogodio u našoj zemlji. No, pravda ponekad pronađe zaobilazne puteve. Italijanska istraga daje nadu da će i ovim nevidljivim ubicama u krvavoj historiji opsade Sarajeva konačno biti utvrđen identitet i da će odgovarati za svoja nedjela. Imena i prezimena ubica "iz hobija" začepila bi usta i onima koji decenijama negiraju stradanja civila u opkoljenom gradu.